Koračati objema obalama

U predgovoru jednoj od svojih knjiga ogleda i studija, naslovljene Putovima i prečacima (Matica hrvatska, 2005), Višnja Machiedo kaže kako Roland Barthes razgolićuje mnogoslojnu problematiku književne kritike definirajući, u svojoj Critique et vérité, književnog kritičara kao „čitatelja koji piše“, ali mu je na njegovu putu ka tumačenju „strašno opasan posrednik“ upravo – pisanje. Treba li uopće podsjećati, pita se dalje Višnja Machiedo na Barthesovu tragu, koliko je taj opasni posrednik u kritičkom poslanju i sam gotovo beskonačno posredovan pismom drugih, kojim je ono načelno i empirijski zaokupljeno (…), tako da se dodatno posredništvo kritičareve individualnosti katkada nadaje „kao jedina instanca trajnosti, prepoznatljivosti, u disperziji koju mu namjenjuju ostvarenja tih drugih“.

Višnja Machiedo / Snimila Višnja Serdar

Zamijeniti u ovom ulomku riječ „kritičar“ riječju „prevodilac“ nipošto ne znači iznevjeriti (poetička i autopoetička, teorijski fundirana, poslije sve više filozofijski projicirana) razmatranja o prevođenju koje nam je Višnja Machiedo ostavila u nasljeđe svojim važnim tekstovima posvećenim izričito književnoprijevodnoj problematici te u nizu naoko usputnih ekskursa tamo gdje su teme bile drukčije impostirane. Jer ona već u uvodu svojoj antologiji Komedija dell’Arte (Cekade, 1987) upućuje na preklapanje prevodilaštva s kritikom. Naime, u naravi je prijevodnog procesa da, zbog nesumjerljivosti jezičnih sustava, tek djelomične usporedivosti književnih tradicija, nepoklapanja kulturnih referencija, katkada povijesne distance, a nerijetko različite forme mentis koju dvije okoline (ishodišna i odredišna) podrazumijevaju, nikada ne uspijeva potpuno, nikada ne biva „totalan“ (kako je to želio npr. Vladimir Nabokov). Stoga prevodilac, volens nolens, daje prednost nekim elementima izvornika, zapostavlja druge. Time već makar i implicitno ocrtava vlastitu prevodilačku poetiku te biva, uvjerena je Višnja Machiedo, kritičarom, nudeći svoju interpretaciju izvornika. U nastavku istoga teksta ona kao da nam je unaprijed dodatno odobrila spomenutu zamjenu termina kad kaže, kao što je isticao npr. i Italo Calvino, da je prevodilac ponajprije najpažljiviji čitalac teksta što ga prevodi te dodaje da on svoje čitanje pre-tvara u pisanje. I prevodiočevo je pisanje, čini mi se, prema našoj autorici, jednako „opasan posrednik“ kao i kritičarovo, pogotovo onda kad se suočava s nemogućnošću da svaki uočeni element primjereno iskaže u prijevodu te gubitke kompenzira isticanjem drugih ili čak uvođenjem posve novih elemenata.

Na pitanje koje je formulirala u svom prilogu u zborniku Prevodilac i pisac (DHKP, 2010), „Tko je, u biti, prevodilac?“, njezin je odgovor uvijek bio upravo onakav kakav proizlazi i iz usporedbe s književnim kritičarom – i čitatelj i pisac. Tu dvojnu ulogu, tu pozicijsku rascijepljenost, ilustrirala je na početku svojega osvrta Zdvojna magija književnog prevođenja u knjizi Drugi život (DHK, 2005) pjesničkim ulomkom Henrija Michauxa iz zbirke U zemlji magije: „Koračati istodobno objema obalama neke rijeke je (…) vježba, uostalom mukotrpna. / Podosta često vidi se tako neki čovjek (učenik u magiji) kako ide uzvodno uz rijeku, hodajući istovremeno po jednoj i drugoj obali: silno zaokupljen on vas ne vidi. Jer to što on provodi u djelo jest škakljivo i ne podnosi ni najmanju rastresenost. Vrlo brzo opet bi se našao, sam, na jednoj obali i, onda, kakve li sramote!“ Alegorijski se ti reci, smatra Višnja Machiedo, mogu primijeniti na ontološki položaj prevodioca, na činjenicu da mu je zadana mukotrpna vježba istovremenoga kretanja objema obalama rijeke koja protječe između izvornika i prijevoda, između prvog (proto-) i drugog (meta-) teksta te da to „pokretno opkoračenje“, kako ga naziva, pretpostavlja kreativnost, autorstvo što se nikako, kao što je odlučno izjavila u navedenom uvodu u antologiju Komedija dell’Arte ne može svesti na ulogu nekog nesavršenog koliko i neosobnog ogledala što ima pravo na odraz, ali ne i na „subjektivnost čuvstava, intuicije, recepcije i vlastite poetike prevođenja“. Ako je književni, kritički, interpretacijski i umjetnički pothvat prevođenja uopće prispodobiv ogledalima, onda su to za nju isključivo magična zrcala u sajmišnom šatoru lunaparka (kojih se sjeća u spomenutom prilogu u zborniku Prevodilac i pisac) koja ne nude jedan, plošni, već gotovo bezbroj različitih odraza što mijenjaju proporcije, ovisno o (autorskom) kutu gledanja.

No vratimo se metafori o istovremenom kretanju dvjema obalama rijeke, jer ona može upućivati na više od jedne razine dvojnosti o kojima Višnja Machiedo govori u svojim prevodilačkim i prijevodnopoetičkim razmatranjima. Osim opozicije čitanje–pisanje, za koje ona napominje kako i prečesto ne supostoje u skladnoj komplementarnosti, već, naprotiv, u bolnoj napetosti (pre-napisati gotovo se nikada ne uspije sve što se iščitalo), ona se kod ove autorice može primijeniti i na njezino opetovano ustrajavanje na prevodilačkoj odgovornosti koja se za nju nikako ne smije poistovjetiti s banalno shvaćanom, otrcanom „vjernošću“ u odnosu prema nekim neupitnim, nepromjenjivim vrijednostima originala. Odgovornost na koju ona misli također je dvostruka: svakako je prisutna u odnosu prema prvom tekstu, u smislu da mu se pristupa interpretacijski utemeljeno, ali sa sviješću o promjenjivosti njegova mjesta kao cjeline, ili mjesta nekih njegovih osobina, u središtu ili na marginama književnih kretanja, tendencija, pravaca, tradicija, inovacija i imitacija, unutar intertekstualne mreže svoga vremena ili pak dijakronijski gledano. No odgovornost se jednako duguje i drugom, prevedenom tekstu te jeziku i kulturi u koju on ulazi, na koju će možda i utjecati, jednako kao što je od nje i sačinjen.

Pritom, kako je to formulirao pjesnik, teoretičar i prevodilac Biblije Henri Mechonnic, na kojega se Višnja Machiedo često pozivala, autor prijevoda može odabrati pristup koji provodi takozvano decentriranje. Iz svojega se središta takvim postupkom može izmještati, naime, izvorni tekst naglašavanjem onih karakteristika koje su dotad u njemu bile zanemarivane, neprepoznate, ili su naprosto kasnijim razvojem književnosti od sekundarnih postale primarne, ili ih je pak potrebno pronaći kako bi se tradicionalno uvriježena tumačenja otela jalovoj okamenjenosti. S druge strane, decentrira se i odredišni jezik, jezik sama prijevoda, kad u sebi želi zadržati tragove spoznajnih pomaka što mu omogućuje dodir sa stranim, protegnut prema utopijskoj nadi u neki idealni nad-jezik kakvu je sugerirao Walter Benjamin, kad na „kušnji stranog“ (L’Epreuve de l’étranger naslov je studije Antoinea Bermana o prevođenju u doba romantizma kojim se i Machiedo bavila u prilogu Nagovještaji revolucionarnog preobražaja francuske prijevodne književnosti tijekom 19. stoljeća u zborniku Tradicija i individualni talent, DHKP, 2007) aktivira svoje ne samo relativno zaboravljene, već i apsolutno rubne mogućnosti. Tada se u prevođenju, po riječima Mauricea Blanchota koje čitamo i u tekstu Višnje Machiedo O mjestu i sudbini prevođenja iz 1996, događa „onaj pokušaj izvlaštenja i od jezika i od nas samih što čini bit književnog iskustva“, a ono postaje „književni čin par excellence“.

Takvom kritičkom i književnom postupku, u kojem prevoditelj/ica nije više samo posrednik/posrednica, već nastoji svjesno promijeniti recepcijske obzore vlastite književnosti u dodiru sa „stranim tijelom“, s iznova iščitavanim opusom jednog i odveć poznata pjesnika, odnosno njegovim manje poznatim dijelovima, svjedočimo u knjizi prijevoda iz Charlesa Baudelairea Moje razgolićeno srce (Durieux, 1995). U dijagonalnom presjeku iz Baudelaireova stvaralaštva Machiedo se ne samo izborom njegovih fragmenata već i samim prijevodnim postupkom suprotstavlja odveć „pjevnom“ Baudelaireu kakva je desetljećima poznavala hrvatska čitateljska publika. Iz sama izvornog teksta ekstrapolirajući autorov usklik o „slavljenju kulta slika“, ona u prijevodu napetost što je Baudelaire ostvaruje između tradicionalne prozodije i moderne semantike čita stavljajući poglavito naglasak na posljednju, ne pristajući da taj kult slika i njegovu „smionu modernost“ pomuti približnostima i parafrazom, ali ni da, kako je to rekao Michael Riffaterre, utemelji čitanje na elementima „čija je opažljivost bezuvjetna“. Jer, kaže Višnja Machiedo u predgovoru tom izdanju: „Da svako vrijeme (ovisno i o mjestu) nanovo otkriva bar velike pisce, predobro je znana činjenica. Može li se stoga otvoren proces prevođenja, drugog pisanja stranog djela, taj najteži i najdjelatniji način njegova ponovnog otkrivanja, prepustiti nekom utopijskom anakronizmu?“

Posljednje je pitanje samo još jedan od iskaza njezine prijevodne poetike, nastale iz neobuzdana čitateljskog nerva i nezatomljiva spisateljskog dara, koja je u četiri desetljeća bavljenja književnim prevođenjem polako dobivala sve eksplicitniji oblik. Srodna su razmišljanja vodila i pri izborima i prevođenju autora uvrštenih u njezine dvije opsežne autorske antologije francuskog pjesništva, kakve po dubini kritičkog uvida i žanrovskoj inovativnosti predstavljaju rijetkost, gotovo unikum i u europskim razmjerima: Osamnaest izazova (Francuski pjesnici 20. stoljeća, Ceres, 1996) i Francuski nadrealizam (Konzor, 2002). Kao što je u Mojem razgolićenom srcu otkrivala drugog i drukčijeg Baudelairea, tako je u njima hrvatskoj kulturi otvorila obzore dotad manje ili posve nepoznatih pjesnika, beskompromisnim joj „upadom“ omogućujući da se na „kušnji stranoga“ odmjerava, preispituje i mijenja.

Godine 2011. Višnja Machiedo objavila je knjigu eseja koji kroz dijalog erudicije i empirije, kroz disperziju u druge i ponovno okupljanje u osobno, reafirmiraju staro značenje svojega imena – tek se, dakle, u posljednjih nekoliko godina života trajnije posvetila ne „drugom pisanju“, već pisanju tout court. Ali i to je pisanje, s kojim se susrećemo u njezinim Skrovitim putanjama (Hrvatska sveučilišna naklada, 2011), rezultat višedesetljetne potrage, kroz prevodilačke pothvate, za stilom shvaćenim onako kako to čini Simone Weil, ne samo kao rad na jezičnom oblikovanju nego „rad na misli i cjelokupnom unutarnjem biću“. Citira je stoga Višnja Machiedo i pri kraju spomenutog eseja iz zbornika Prevodilac i pisac, pod naslovom Prevođenje u zrcalu pisanja ili pisanje u zrcalu prevođenja: „Pisati na pravi način znači pisati onako kako se prevodi. Kad prevodimo tekst na drugi jezik, ne pokušavamo dodavati; naprotiv, trudimo se, gotovo vjerski skrupulozno – ne dodavati. Upravo tako treba pokušati ‘prevesti’ nenapisani tekst.“

Ostavila nam je ovim navodom, skrivenu gdje bismo je najmanje očekivali, Višnja Machiedo i još jednu uputu za čitanje Skrovitih putanja, koje se mogu čitati na mnogo načina, ali, iz poštovanja prema autoričinu cjelokupnom opusu, to nikako ne valja činiti poslušno, jer ona to ne bi voljela.